2012, 37

Jutro je, rano proljeće, sunčane zrake nježno probijaju hladni jutarnji zrak koji po sitno štipa kožu ruku dok trčim svoj prvi 13km. Nedjelja je, nema ljudi. Spavaju. Sretna sam, slobodna, san da otrčim prvih 15 km je tako blizu, na dohvat ruke. Odjednom slabost u nogama. Tješim se, pa naravno da je slabost, 13ti je km! Par metara kasnije, vidim slabije, pred očima sitni kružići svjetlosti, vidim manje. Odjednom ništa. Još jedan korak, kako da netko oštrim predmetom odsjeca noge, padam. Udaram težinom tijela na asfalt. Tupilo. Ležim u čudnoj pozi, ne dižem se, nijedan dio tijela nije pod mojom kontrolom. Jedina misao; doma imaš dvoje malene djece, ne riskiraj, dosta je ovoga, diži se! Ajde! Zatim nevjerovatna silina straha od pomisli da će dvoje malene djece ostati bez majke, sram zbog preuzimanja takvog rizika. Ustajem, od udarca u asfalt bol u cijelom tijelu. San je pohranjen.

2024, 49

Kaže kumica, čuj znam zima je, no našla sam klub za trčanje, onako neobavezno, bez ambicija, da održimo kondiciju, baci pogled, javi kak ti se čini. Kako mi se čini?! Oh, sad s 49 razumijem da se snovi mogu pohraniti, ali ne sahraniti. Može,može! I malo po malo, vraćam stari osmijeh razmišljanja o svom snu. Trčim, zdrava sam, naučila sam se mnogim bolima do 49, no i nastavljanja unatoč boli. Baš kao kod trčanja. Krećem se kroz bol, koliko god bila jaka, dok ju ne preuzem pod kontrolu. No, jasno, ni blizu ravno boli pohranjivanja vlastitog sna.

2047, 72

Jutro je, rano proljeće, sunčane zrake nježno probijaju hladni jutarnji zrak koji na sitno štipa kožu ruku dok trčim svoj 15km. Smiješim se. Danas je opet poseban dan – dolaze unuci. Planiram kako napraviti omiljeni kolač svojih unuka, voćni vjetar s jagodama. Već vidim njihova nasmješena lica i čujem anđeoske hihote, vidim sliku nas kako mažemo jedini drugima noseve šlagom. A moja djeca negoduju “mama, rekli smo ti da ih to ne učiš”. Vidim sliku, svih nas namazanih noseva šlagom jer uvijek sam tako razvezeljavala svoju djecu kad su na stolu bili kolači. Tad im je to bilo strašno smiješno. Ah da, jasno čujem opet one njihove anđeoske hihote. Sretna sam.