"Zašto trčim?

Jer uživam u tome cijelim svojim bićem?

Nee! Zato plešem!

Jer mi je potrebna tjelovježba za

elastičnost kostiju, fleksibilnost tijela,

snagu i izdržljivost? Ne! Zato vježbam jogu!

Jer uživam u osjećaju slobode kretanja i

nesputanosti okruženja?

Ne! Zato skijam!

Jer me to puni adrenalinom?

Ne! Zato odem na rafting, zip-line, letim

balonom na vrući zrak, sudjelujem u ritualu

hoda po žeravici.

Jer tako ispraznim misli? Ne! Zato

meditiram!

Jer mi to proširuje vidike? Ne, zato čitam.

Jer me to obogaćuje u svakom pogledu?

Ne! Zato putujem!

U redu, onda zato jer je to nakon

plesa, joge i svih ostalih prethodno

nabrojanih aktivnosti moja najdraža

aktivnost! Ne! Vrlo vjerojatno je trčanje na

zadnjem mjestu. Jer, radije bih vozila bicikl,

rolala, klizala, preskakala vijaču, plivala,

ronila, planinarila, šetala šumom, jurila

gliserom, letila avionom, helikopterom...

Kad bolje razmislim, nije trčanje zadnje,

pecanje je, ipak.

Pa, zašto onda trčim?

Jer u mislima vodim beskrajne razgovore

sa samom sobom? Blizu.

Mindset! To je razlog! Mindset!

Trčim jer želim sebi dokazati da mogu

odraditi ono što sam si postavila za cilj, za

što sam postavila namjeru, i onda kada

nemam intrinzičnu motivaciju za taj

zadatak, ustvari, i onda kada je motivacija

izostala u potpunosti jer mogu naći sve

izgovore da ne trčim, jer mogu naći sve

valjane razloge da potrebu za bilo čime što

mi padne na pamet zamijenim drugim

aktivnostima koje će ispuniti tu svrhu.

Trčanje je za mene izazov, vježbanje

discipline i snage vlastitog uma. Čupam tu

snagu iznutra da dovršim krug pa još jedan

pa još jedan, da dovršim zadano...dok

trčim na sve moguće načine koristim se

mentalnim smicalicama poput:

-postavim si ritam od 4 koraka koje brojim

kao jedan. Za puni atletski krug u 8.stazi

potrebno je otprilike stotinjak mojih

četverokoraka pa to podijelim na 4 etape i

za svaku brojim do 25 jer to je puno manje

nego da si kažem 100, pretrči 100m i tako

4 puta da završiš krug. Ponekad izgubim

snagu već prije polovice zadanog pa si

kažem - daj odradi barem pola, a onda si

kažem- sad si već prešla pola daj još

odradi 3/4 puta, a kad dođem do te točke

na jedvite jade, s pulsom koji bjesomučno

tuče, bubnja u vratnoj žili, pulsira u glavi, a

tijelo vrišti da stanem, ja si kažem - pa

nećeš valjda sada odustati kad imaš još

toliko malo... ne, neću, ne ja, javlja se

unutarnji glas, makar i puzala do cilja.

Ili...

- stavim slušalice u uši i pustim play listu s

uplifting upbeatom i tekstom, poput 'Fight

back' by Neffex ili 'Lose yourself' by

Eminem, a ako se jave glasovi koji govore"

ne možeš ti to, nećeš uspjeti" ja im samo

mentalno odgovorim: "Shut the f^#●} up!

...i nastavim trčati.

Ili...

- zamislim da trčim za one koji to ne mogu,

za nekoga od obitelji kome je potrebno

iscjeljenje. Ako je meni teško trčati,

podsjetim se da je njima još teže.

Vizualiziram da se tako netko iscjeljuje

svakom mojom završenom etapom

trčanja. Izgovaram afirmacije za tu osobu

ili za sebe, zamišljam da se ostvarenjem

mojeg zadanog cilja u trčanju ostvaruju

benefiti za tu osobu, nastojim to osjetiti u

potpunosti. I svaki put na kraju mentalno

izgovorim: I tako bi, učinjeno, hvala!

Ili...

-samo trčim i pustim da se koraci do cilja

smanjuju dok razmišljam o svemu što mi

se trenutno događa u životu, što planiram,

što želim, što je potrebno učiniti da dođem

do toga ili što trebam otpustiti iz svog

života jer mi više ne služi. U tim trenucima,

čini se da staza nije dovoljno duuga za moj

proces razmišljanja. I tako... razmišljajući...

ostavljam korak za korakom iza sebe i

bližim se cilju.

Kad konačno prođem kroz cilj ili ostvarim

zadano ili zacrtano, jedva dišem, jedva

hodam, jedva stojim, dižem ruke iznad

glave da proširim prsni koš, da uđe više

kisika u pluća, najrađe bih legla na pod od

napora i raširila se. Tada me samo preplavi

osjećaj uspjeha, zadovoljstva, ponosa i

sreće jer sam održala riječ koju sam dala

samoj sebi, uspjela sam, odradila sam to

sam zacrtala. Ponekad mi je dovoljno par

minuta predaha da dođem k sebi, a

ponekad i 10 minuta.

Pita me trenerica- jel' bi ti bilo lakše

izdržati da stavim nekoga da trči s tobom

u paru? Zahvalna na dobroj namjeri

odgovaram - Ne, ako si nešto zacrtam i

želim , nitko me u tome neće spriječiti, a

ako to ne želim, nije se još rodio taj tko će

me na to nagovoriti.

Idem doma...znojna, umorna, zadovoljno

iscrpljena, ispunjena, spremna za novi

mentalni izazov slijedećeg treninga,

spremna odraditi ono što si zacrtam i onda

kada za to nemam motivaciju.

Na putu do kuće razmišljam...koju

bih još dobru knjigu mogla pročitati da mi

približi motive drugih ljudi o tome zašto

trče, što je to što druge motivira na trčanje.

Sjetim se knjige "Rođeni za trčanje" od

Christophera McDougalla, totalno me

oduševila! Iduća na bucket listi mi je "O

čemu govorim kada govorim o trčanju" od

Haruki Murakamija.

Volim čitati, kao i baviti se psihologijom jer

me, među ostalim, poniranje u vlastitu

psihu dovodi do boljeg razumijevanja sebe

same, zašto činim to što činim, koji su mi

okidači, a koji su mi pokretači.

Meni trčanje predstavlja dvoboj sa samom

sobom, u kojem uvijek pobjeđuje ona

Marina koju više hranim, uporna i odlučna Marina!"