"Nakon što sam u srednjoj školi prestala trenirati atletiku, prošlo je puno godina prije nego što sam se ponovno odlučila vratiti. Iskreno, povratak me bio strah. Ne zbog same atletike, nego zbog svega što dolazi s njom – kondicije koju sam izgubila, promjena koje su se u međuvremenu dogodile mom tijelu i onog pitanja koje si stalno postavljaš: hoću li ja to uopće moći?

Ono što mi je taj povratak učinilo lakšim bila je trenerica. Ne samo kao trener, nego kao motivator i podrška. Uz nju sve nekako ide prirodnije. Svaki trening zna prilagoditi tebi – tvom trenutnom stanju, tvojim ciljevima i načinu na koji ti želiš raditi. Ima tu rijetku sposobnost da točno osjeti što ti treba u tom trenutku, bilo da je to poticaj, razumijevanje ili samo rečenica koja te gurne malo dalje nego što si mislila da možeš.

Veliku ulogu ima i ekipa. Ljudi na atletici su stvarno zakon, atmosfera je top i to puno znači, pogotovo kad ti je teško. Jednom mi je jedna cura s atletike rekla nešto što mi je baš ostalo u glavi – da mi uglavnom svi imamo isti mindset jer treniramo, trudimo se i imamo sličan cilj, i zato nam je zajedno dobro. I stvarno je tako.

Različiti smo, ali povezani na nekoj posebnoj razini. Jedan od ciljeva koje smo jednom pisali za trenericu bio je da želim ostati motivirana i onda kad mi je najteže. I ono što je posebno lijepo je to što ona taj cilj zaista živi s nama – na način koji odgovara meni, ali i svakom pojedincu u grupi.

Treninzi su zakon, treniranje je zakon, ali onaj osjećaj nakon odrađenog treninga… to je nešto što se ne može zamijeniti. Bude teško, ali taj osjećaj snage i zadovoljstva nakon – to je razlog zašto se uvijek radujem svakom idućem treningu."