Svaka godina sa sobom nosi neku drugu priču, a ove godine se konkurencija zapravo dosta i razlikovala naspram prijašnjeg izdanja, ali imamo konstantu u liku Filipa Mrčića koji se specijalno vratio iz Dohe radi ovog natjecanja koje i njemu kroz višegodišnje nastupe nesumnjivo priraslo srcu, a sama činjenica da je branio naslov pobjednika nije ga sputala.

Zapravo je brzo ostao sam s obzirom na to da su drugoplasirani Martin Mlinarič te trećeplasirani Roko Spaseski Baburek/Petar Gričar Vintar završili sa svojim nastupima na 1.90 i 1.85. Vrijedi tu istaknuti našeg Roka koji je ovime i službeno postavio novi osobni rekord. 

Tada je krenuo Filip koji je uspješno sve preskakao do 2.09 metara gdje je dva puta rušio, a onda u 3. pokušaju stigao do uspješnog skoka i nastavio na 2.12 gdje nije išlo.

No treba reći kako u trenu kad on kreće je krenuo i jedan lijepi potop te kiša koja je krenula nešto stidljivije da bi na kraju imala svoje veliko finale.

Šteta je što se sve to događalo u tom trenutku jer sam (lokalni) pljusak i nije dugo potrajao.

Brzo se teren i potopio, a po našoj aktualnoj stazi kada se to do dogodi i nema nekih prevelikih rješenja koja bi mogla brzo prebrisati ili osušiti stazu.

Ipak, Mrčić borac kakav i jest kroz sve ove godine, isto je demonstrirao na visu i unatoč tomu uspješno preskakao visine te na koncu zapeo na spomenutoj. U jednom trenu je praktički bio i jedini koji je nastupao na nekoj od tehničkih disciplina.

Nema sumnje da će u boljim uvjetima i to biti preskočeno, a njemu ostaje utjeha kako je i ove godine najbolji visaš našeg natjecanja, a na prigodnom proglašenju ponovno je dobio i vrijedne nagrade, ne samo medalju već i poklon bon Run&Treka te trofej od Goranovih nećaka koji su bili u pratnji njegove mame i sestre.

Drago nam je da je svih ovih godina njegova obitelj tu i prisutna prilikom lijepe male svečanosti, a isto tako se i zahvaljujemo svim visašima što su svojim dolaskom uveličali značaj našeg memorijala.