Intervju i izjave

MEGA Intervju s Brunom Erentom: "Nakon rekorda idući cilj je Rio i OI 2016!" (VIDEO)

Bruno Erent Foto: Renato Branđolica Bruno Erent

Imali smo jedan više nego ugodan i poučan razgovor s našim najboljim hrvatskim hodačem, Brunom Erentom. Osvrnuo se na zaista puno stvari, od svojih sportskih početaka koji nisu vezani uz atletiku, a na koncu smo došli do aktualnih, ali i budućih zbivanja u sportskom hodanju.

Prefiks naslova članka nije bezrazložno postavljen, u razgovoru trajanja preko 23 minute dotakli smo se puno tema i toplo vam preporučujemo da izdvojite malo svog vremena i naučite nešto o Bruni, ali i životu jednog pravog i istinskog sportaša. Nećete požaliti, a mi vam ispod videa donosimo skraćenu tekstualnu verziju intervjua u temama.

Za novi uzlet hrvatskog hodanja bez lažne skromnosti zaslužan je naš klub predvođen trenerima Krešimirom i Vlastom Jurlin, ali isto tako od hodača i hodačica bez ikakve sumnje glavni predvodnik tog 'novog vala' je naš Erent.

o prošlosti tj. svojem prvom sportu...

"Na nagovor svog najboljeg prijatelja počeo sam trenirati karate još u 3. razredu osnovne škole. Krenulo je sasvim slučaju, čisto iz želje da se bavim nekim sportom. Kroz godine, 6.,7.,8. razred došlo je do 'rasipanja', a ja sam ostao u tome, zaljubio sam se u taj sport. Počeo sam polako osvajati jednu, drugu, treću medalju (itd.) na državnim prvenstvima i tako je došao poziv za (seniorsku) reprezentaciju Hrvatske gdje sam nastupio već kao junior. U tom i kadetskom uzrastu sam također osvajao medalje, a najveći uspjeh mi je bio nastup na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Istanbulu. Stvarno jedno jako lijepo razdoblje za mene.

pojavila se atletika...

"Došlo je jedno školsko natjecanje gdje sam za Športsku gimnaziju trčao 1000m i bio sam 5. u svojoj skupini. Jednostavno, san mi je bio jednom nastupiti za Hrvatsku na jednom atletskom natjecanju i... san je postao stvarnost."

odlazak iz karatea i potpuni prelazak u 'Kraljicu sportova'...

"U to vrijeme poklopile su se neke stvari u karateu koje su bile 'više sile' i negativno je utjecalo na mene jer sam morao odustati od nekih svojih principa i načela po kojima sam živio. Na početku je atletika bila kondicijski trening za karate, ali slijedom spomenutih okolnosti odlučio sam posvetiti se samo atletici, a i bližio se odabir fakulteta. Unatoč 9 godina treniranja karatea, nije bila toliko teška odluka prekinuti s time i mislim da nisam pogriješio."

duge pruge otpočetka su bile prvi odabir...

"Kad su me pitali što želim u atletici rekao sam da želim dugoprugaško trčanje i ostavio sam trenere pomalo začuđenima jer je to ipak rijetkost. Uživao sam u treninzima s trenericama u klubu Ljiljanom Ćulibrk i Antonijom Žalac koje su tada već bile etablirane atletičarke. Tu je Danijela Grgić, a kasnije je došao i Milan Kotur. Užitak je bio trenirati i trčati s njima. Lijepo je to bilo, početak kao iz bajke."

nije se dugo čekalo na prve međunarodne nastupe u atletici i ostvarenje snova...

"Nastupao sam na svjetskim i europskim prvenstvima u planinskom trčanju, europskom prvenstvu u krosu pa i na stazi na Europskom kupu (opaska: misli se na današnje Ekipno Europsko prvenstvo).

bajka gubi svoju idiličnost...

"Svaka sezona je sa sobom 'povlačila' barem jednu ozljedu. Prije dolaska na hodanje imao sam jedno duže izbivanje, stres fraktura u desnom stopalu i 7 mjeseci nisam trčao. Bilo je jako, jako teško, a uslijedilo je bicikliranje, rolanje, plivanje, teretane... U gipsu provesti cijelo ljeto kod kuće nije baš lijepo iskustvo. 

period ozljeda iskorišten je na najbolji mogući način, uspješno je diplomirao na Kineziološkom fakultetu...

"Pet godina Kineziološkog fakulteta prošlo je zaista brzo, s usmjerenjem rekreacije svaka godina mi je bila sve bolja i bolja te sam trenerski poziv koji osjećam u sebi pokušao što više razvijati. S obzirom na ozljede više sam se posvetio polaganju ispita kako bi to čim prije riješio i tako kasnije imao više vremena. Sa svim profesorima sam u dobroj mjeri u kontaktu. Vjerujem da će tu i dalje ostati jedna dobra suradnja."

najdraža disciplina u trčanju...

"3000m zapreke."

Bruno Erent 2012. godine (foto: Renato Branđolica)

dosadašnja radna iskustva...

"Jedno kraće vrijeme radio sam upravo u klubu, nije dugo potrajalo jer odaziv škola nije bio dobar, ali nedugo nakon toga uslijedio je trenerski posao u adidas školi trčanja. Prekrasnih godinu dana rada u toj školi, a onda je uslijedio poziv za rad u jednoj osnovnoj školi gdje sam sad trener u športskom školskom klubu. Rad s djecom je isto tako prekrasan." 

ozljede su inicirale jednu bitnu odluku...

"Dakle, 31.1 navečer sam razmišljao s obzirom na novu potencijalnu ozljedu i sumnju na stres frakturu u drugom stopalu - bilo je pitanje bi li možda trebao nešto drugo raditi za to vrijeme i tu sam se sjetio kako sam na fakultetu imao predmet sportskog hodanja. Pretpostavljao sam kako već nešto znam, iako sam iskreno na početku bio neodlučan s obzirom na predrasude i podsmjehivanje koje okružuju hodanje, ali sada su se stvari malo i promijenile. Želio sam održati svoju fizičku spremnost, a eventualno pomoć klubu s osvojenom medaljom na državnom prvenstvu. S druge strane, meni bi dobro došlo da nekako prebrodim tu ozljedu."

uslijedila su prva hodačka natjecanja...

"Već na prvom natjecanju na 20km hodanje sam završio brže od 2 sata i pomogao kolegici iz kluba, Hani Hajsok, u postavljanju novog seniorskog rekorda. Lijep uspjeh i mogu reći kako je hodanje bila puzzla koja mi je falila u životu. Baš sam nekako ispunjen time, imam jako dobrog trenera uz  sebe, dobru ekipu... Stvoreno je jedno jako dobro okruženje koje me je dovelo do već sad drugog državnog rekorda."

slikovito je rekao...

"Mislim da je hodanje moja cura, a ja sam njezin dečko".

osvojio je dva naslova prvaka sa svega par mjeseci treninga...

"Tako je, tehnika sportskog hodanja uči se godinama i iskreno me iznenadilo to. Znao sam kako dobro treniram i pokazatelji su bili isto takvi, uz to sam tehnički napredovao."

Bruno Erent 2014. nakon prve zlatne medalje u hodanju

suci u ovoj grani atletike općenito imaju itekako bitnu ulogu, a Bruno je to skoro osjetio na vlastitoj koži...

"Na prvenstvu Hrvatske u hodanju na stazi jako brzo su uslijedila dva kartona (treći je diskvalifikacija). Jedno 15ak krugova do kraja sam trebao odraditi bez nove opomene. Pokušavao sam se smiriti jer ipak mi je to bilo jedno od prvih natjecanja i nisam imao previše za izgubiti, ali ipak vam na kraju nije svejedno. Vidite da možete osvojiti zlatnu medalju i... Sva sreća 20km hodanje (opaska: nešto kasnije poslije staze održalo se prvenstvo na cesti) je bilo lakše i nije bilo opomena. 

klasa je potvrđena prvim postavljenim rekordom...

"Prvi nadmašeni rekord je onaj Valerijana Pupovca na 5000m hodanje, 43 godine star. Super osjećaj, ušao sam u cilj i toliko sam bio sretan da sam se prvi puta zaderao ulaskom u cilj. Stvarno jedan od mojih 'higlightova' života."

nije dugo trebalo čekati za drugim, najstarijim hodačkim rekordom (45 godina!) na 10000m hodanje...

"Postigao sam ovaj uspjeh također u Italiji, čini se da mi je ona 'obećana zemlja', iako su suci jako strogi. Zanimljiva stvar mi se dogodila tamo, malo sam se pogubio i nekako sam se ugodno osjećao, prva dva-tri kilometra tempo je bio dobar, na razini rekorda. Tako je brzo prošlo, proveo sam to u svojevrsnom transu i nakon 4 kilometra sam došao k sebi. Trener je nešto doviknuo i samo sam čekao kraj utrke. Još jedan prekrasan osjećaj me ispunio prolaskom kroz cilj, znao sam da je još jedan rekord ovdje i samim time jedan od ciljeva je oboren."

o susretu s Valerijanom Pupavcem...

"Jučer sam ga upoznao, zanimljiv susret u kojem sam dobio puno savjeta i napunio me jednom dodatnom energijom za daljnje izazove koje slijede."

Dva rekordera - Valerijan Pupavac i Bruno Erent

idući cilj je obraniti naslov i pobijediti na stazi u hodanju na 10000m...

"Trenutačno su planovi da krenem ponovno u lov na rekord, a sama utrka će dati najviše odgovora. Krenut ćemo na rekord, ostale odluke dogodit će se tijekom utrke...

novi izazovi u 2015., ali i 2016. godini slijede...

"Nedavno su izašle norme za Olimpijske igre u Riju, natjecanje koje mi je (naravno) jedna velika želja. Malo su dodatno pojačali rezultat što je u redu. U listopadu idemo probati u Njemačkoj na 50km odhodati normu za Rio i nadam se svojim što bolje napravljenim treninzima na ljeto. Dat ću sve od sebe u tom pogledu. Od ostalih natjecanja možda ću ponovno pokušati nadmašiti svoj rekord na 5000m hodanje. U svakom slučaju, sve ovisi o treninzima."

dodatno je istaknuo dvojicu hodača iz svoje grupe...

"Jurica Stanko i Maksimilijan Međimorec. Njih dva su vrlo ustrajni na treninzima, a znaju i meni pomoći na nekim dionicama što je za njih i njihovo godište doista brzo. Od njih očekujem i oni to znaju velike stvari u budućnosti."

vidi li se jednog dana kao trener hodanja...

"Svakako".

Puno hvala Bruni na intervju i na svemu izrečenom, želimo mu puno sreće u ostatku sezone (a i dalje)!

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)

Log in or create an account

fb iconLog in with Facebook